20-orici nasilno odvedenih iz bugojanskih logora ni traga, a nalogodavci i počinitelji još uvijek na slobodi

Polaganjem vijenaca ispred Spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima na katoličkom groblju Sultanovići te misom zadušnicom koju je predvodio fra Nikica Vujica, gvardijan Franjevačkog samostana u Fojnici, bugojanski Hrvati obilježili su Dan stradanja u proteklom Domovinskom ratu. U agresiji MOS-a, kasnije Armije BiH, u srpnju 1993. godine iz Bugojna je protjerano 15 tisuća Hrvata.
«Ovo je da kada se sjećamo najvećeg egzodusa Hrvata Bugojna u novijoj povijesti. Na poseban način sjećamo se 311 poginulih Hrvata u Domovinskom ratu, a najteže nam je, svake godine to ponavljamo, sjetiti se 20 nasilno odvedenih hrvatskih zatočenika iz bugojanskih logora o kojima ni do danas ne znamo ništa», kaže Miroslav Zelić, predsjednik bugojanske HVIDR-e.
Zajedno s oko dvije tisuće Hrvata, Zelić je prošao torture bošnjačkih logora, a najduže je boravio u logoru «Stadion». Iz «Stadiona» se nikad nije vratio Ivo Miloš, jedan od 20 nasilno odvedenih zatočenika čija tijela još nikad nisu pronađena.
«Mog je sina registrirao i Međunarodni crveni križ. Međutim, o njemu do danas još ne znam ništa. Nisam se vratila u Bugojno niti imam snage za to. Nemam se gdje vratiti, a ne mogu podnijeti činjenicu da bih svakodnevno sretala ljude koji znaju gdje mi je sin. Pravosuđe je moralo uraditi više i natjerati ih da kažu gdje se nalazi njegovo tijelo. Svi u ovoj državi pronalaze svoje, samo mi Hrvati Bugojna to ne možemo», ispričala nam je Dragica Miloš, majka Ive Miloše, jednog od 20 nestalih iz «Bugojanske skupine».
Svog sina kaže, nosi u srcu, a nada da će ga dostojno pokopati, unatoč svemu, još živi.
No, bojazan da mnogi od roditelja nestalih iz «Bugojanske skupine» to neće doživjeti izrazila je Sarafina Kolovrat, predsjednica udruge obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Bugojna.
«Podsjećam vas da za zločine nad Hrvatima Bugojna još nitko nije osuđen. Pravosuđe je dakle moralo uraditi više. Svi smo se mi ovih dana, pored naše stradale djece, prisjetili srpnja 1993. godine, egzodusa Hrvata Bugojna i nepreglednih kolona obespravljenih staraca i djece kako napuštaju svoje domove. Vraćamo se pomalo, ali to ide teško dok pravosuđe ne odradi svoj dio posla», kaže Sarafina Kolovrat.
Predvodeći misu zadušnicu na groblju Sultanovići, fra Nikica Vujica, gvardijan Franjevačkog samostana u Fojnici i sam je konstatirao kako je kajanje i traženje oprosta od onih koji su počinili zločine nad Hrvatima dosad izostalo. Da nije tako oni koji su naredili i počinili zločine otkrili bi lokacije s tijelima ubijenih te tako prekinuli višegodišnju agoniju njihovih obitelji.

TV KISS