Uskrsnu poruku kardinala Puljića prenosimo u cijelosti:

Draga braćo misnici, braćo redovnici i sestre redovnice!
Draga braćo i sestre!

U vremenu kad se mnoge temeljne ljudske i kršćanske vrijednosti dovode u pitanje i na apsurdan način predstavljaju kao nešto nestabilno i promjenjivo, ovisno o željama, korisnosti ili ugodnosti, kad smo izloženi raznim negativnim utjecajima koji su direktno ili indirektno usmjereni protiv čvrstog i zdravog stava vjere i iskrenog ljudskog promišljanja i razlučivanja, dužnost mi je od Boga povjerena bdjeti nad pokladom vjere utemeljenom na događaju Uskrslog Krista, te ga neiskvarenog i neoslabljenog, kao hranu koja daje život vječni, prenositi i pronositi u narodu Božjem potičući na postojanu vjernost. Stoga vam, draga braćo i sestre, želim i ove godine uputiti nekoliko riječi prigodom najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa, dana koji uistinu jeste najveće blago naše vjere i na kojem počiva vjera svakog kršćanina, promišljajući o našem kršćanskom identitetu u duhu i na primjeru svetog Pavla. Na to me potaknula završna kateheza o sv. Pavlu Svetoga Oca Benedikta XVI u kojoj Papa u zaključku ističe da „nadahnjivati se na njegovom apostolskom primjeru i nauku bit će stoga poticaj, ako ne i jamstvo, za učvršćivanje kršćanskog identiteta svakog od nas kao i za pomlađivanje cijele Crkve.

Pojam identitet označava istost, jednakost ili istovjetnost. Identitet se najlakše prepoznaje na temelju određenih vanjskih čina, jer ono što u svojoj biti jesmo uvjetuje i kako živimo. Da bismo ga mogli učvrstiti i tako pomladiti Crkvu potrebno je najprije iznova promisliti što je to kršćanski identitet, da li ga je moguće i kako živjeti i u našoj svakodnevnici ispunjenoj bezbrojnim bremenima problema, neizvjesnosti i nesigurnosti? Da li je i danas moguće othrvati se mnogim osobnim, nutarnjim iskušenjima, poticanim iz izvora potrebe, želje, tjeskobe i ko zna kojih sve još? Mi kršćani, ili još preciznije – mi katolici živeći s drugima i drugačijima služimo se i vanjskim znakovljem kako bi bili prepoznatljivi u izričaju svoj katoličkog identiteta.

O pojmu kršćanskog identiteta najbolje možemo naučiti od sv. Pavla. U Prvoj poslanici Korinćanima Pavao podsjeća vjernike da im je predao ono što je primio slaveći liturgiju u Antiohiji. Predao im je obred slavlja večere Gospodnje kojom se slavi spomen Isusove smrti i uskrsnuća. Prema tome glavni identitet svakog kršćanina jest slavlje nedjeljne svete euharistije. Svjesnim i aktivnim slavljem ove euharistije mi čuvamo svoj kršćanski identitet. U ostale znakove kršćanskog identiteta svakako možemo ubrojiti:

* Križ kao znak i kao sadržaj (posebno tamo gdje živimo s nekršćanima npr. muslimanima). Stavljamo ga na ulaz u dvorište ili na kuću, ili na raskršća, a posebno u obiteljskim domovima da se prepozna prisutnost kršćana. Groblja su s različitim križevima, da se zna je li katoličko ili pravoslavno. Za vrijeme Osmanskog carstva, kršćani su urezivali na ruke križ, kako bi se znalo, ako poginu da su kršćani.
* Pobožnost Mariji – kroz Marijanska svetišta. Posebno je to prepoznatljivo u kriznim vremenima, gdje ljudi traže utjehu. Čak nam se pridruže i nekršćani. To vrijedi za područja gdje su protestanti i dr. vrlo je uočljiva prisutnosti Marijinog lika u obiteljskim domovima kao i u svim crkvama i kapelicama.
* Vjernost svetom Ocu ili Svetoj Stolici. Tu nas posebno prepoznaju kao katolike, tamo gdje smo zajedno s pravoslavnima ili drugim kršćanima.

Kada putujemo nekim mjestima, obično su vjerski objekti simbol identiteta zajednice koja tu živi. Zato su u ratu i bili prvi na udaru vjerski objekti, kako bi se zatro trag vjerskog identiteta. S tugom možemo konstatirati i zloupotrebu znakovlja koje često obeščašćuje identitet kršćana ili posebno katolika. Kada vidimo na prsima križ prostitutki, ili dekoltiranih u lascivnim filmovima, onda nas boli zloupotreba križa. Vidimo i to da oni koji nas žele uvrijediti zloupotrijebe baš križ, kao što je slučaj „razapeta žaba na križu“ itd. To se islamu ne smije dogoditi, jer će oni reagirati i Zapad dršće pred njihovom reakcijom, ali će i te kako obeščastiti znakovlje kršćana, a posebno katolicima: izrugivanje papinstva, biskupstva, svećenstva, itd. Nažalost, proces desakralizacije, liberalizacije, i svih drugih izama ne libe se zloupotrebi svetoga, ili izrugivanje osjećaja identiteta kršćana ili katolika.

U ovom pismu se želim ograničiti na lik sv. Pavla koji je zasigurno jedan od onih svjedoka vjere i apostola kršćanskog identiteta, suvremen svakom vremenu i prostoru, čiji je život, u prvom redu, najjače svjedočanstvo onoga tko je i što je bio. Trenutak u kojem je nastao potpuni preokret u Pavlovom životu zbio se u dobro nam poznatom susretu s Kristom na putu za Damask kako nam to donosi izvještaj iz Djela Apostolskih (Dj 9). Od tog trenutka Krist je postao razlog njegova života i jedina motivacija svega njegovog ustrajnog i često vrlo riskantnog apostolskog djelovanja. Od tog trenutka, od tog susreta s Uskrslim, Pavlov identitet je u prvom redu bio kršćanski identitet koji se slobodno može prevesti kao vjernost i totalna predanost Kristu, Raspetom i Uskrslom. Pavlovo obraćenje bilo je odvažno i bez-pridržajno usmjerenje života prema Kristu kako to i sam svjedoci pišući vjernicima u Filipima: „Sve gubitkom smatram zbog onog najizvrsnijeg ... da Krista steknem i u njemu se nađem ... da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako suobličen smrti njegovoj, prispio uskrsnuću od mrtvih“ (Fil 3,8-10).

Sav napor Pavlovog vjerničkog življenja i propovijedanja temelji se na događaju uskrsnog misterija. Sv. Pavao to potvrđuje u svojoj prvoj poslanici kršćanskoj zajednici u Korintu kad govori „Ako Krist nije uskrsnuo uzalud je propovijedanje naše, uzalud je i vjera naša!“ (1Kor 15,13). Na ove Pavlove riječi mogli bismo nadodati ako Krist nije uskrsnuo uzalud je ne samo vjera naša nego cjelokupni kršćanski identitet, budući da je na vjeri u uskrsnuće sve je drugo izgrađeno. No, Krist je uskrsnuo i zato nije bilo uzalud ni Pavlovo trpljenje poradi vjere u uskrsnuće i u Uskrsloga (1 Kor 15,20), niti je uzalud naša vjera i nada u istog Krista Spasitelja.

Koliko je Pavao bio uronjen u Krista i cijelim svojim bićem predan Kristu sam svjedoči u svom pismu Galaćanima kad kaže: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2,20). Dopustimo stoga i mi Kristu da on ima najjači utjecaj na naš život! Pavlov identitet bio je Isus, s njim se poistovjećivao, ne ostavljajući ništa svoga nego živeći ono što je Isus živio. Ne kao da bi se Pavao stavljao na istu razinu s Isusom, nego kako bi pokazao da on živi za Krista, da njegov život pripada Kristu. I zato se u nekoliko navrata, predstavljajući samog sebe različitim zajednicama, i naziva „sluga“ i „sužanj“ Isusa Krista (Rim 1,1; tim 1,1; Tit 1,1; Flm
1,1). Kristova volja bila je i Pavlova volja. Krist je bio njegov Gospodin i Gospodar, za njega je živio, podnosio mnoga trpljena, koja u više od jedan put iznosi (Fil 4,12-14; 2 Kor 11,24-27), i k njemu hitio (Fil 3,14).

Stoga ne čudi da Sveti Otac poziva upravo na nasljedovanje sv. Pavla i njegovog primjera kršćanskog življenja i trpljenja, vjerovanja i nadanja, radosti i borbe.

Može zvučati preuzetno, dok s jedne strane hvali manjinsku kršćansku zajednicu u Solunu koji već nasljeduju njegov primjer i koji su u velikim nevoljama prihvatili Riječ s radošću Duha Svetoga te postali primjer drugima vjernicima (1 Sol 1,6-10), s druge strane i sam Pavao poziva vjernike prvih zajednica da ga nasljeduju (2 Sol 3,7.9; 1 Kor 4,16; 11,1; Fil 3,17). No to čini samo zato jer on sam nasljeduje Krista (1 Kor 11,1), jer je svjedok da je Krista moguće nasljedovati, da je Krista moguće živjeti. O, kako ugodno djelo bi Gospodinu bilo, kad bismo i mi bili vrijedni pohvala koje je Pavao uputio mladoj i maloj, ali nepokolebljivoj, zajednici u Solunu.

Ovi Pavlovi tekstovi nisu tek puki poziv i poticaj biti samo moralni primjeri, nego poziv biti živi Kristov preslik, biti drugi Krist. Svjedočiti kršćanski i katolički identitet osobito danas i u sredini u kojoj živimo znači odvažno preuzeti rizik te poput sv. Pavla posvjedočiti sebi i svijetu: “Sve mogu u Onome koji me jača” (Fil 4,13), a postojanost i pripadnost Kristu mora nas ispuniti sigurnošću, mirom i radošću, jer što je sada prolazi i nestaje a ono što je pred nama je vječno, jer mi znamo da ukoliko smo na Kristu utemeljeni i ako Krist živi u nama „Bog je za nas, tko će onda protiv nas“ (Rim 8,31). Ništa i nitko „neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (Rim 8,39), ni smrt ni ikoja druga protivština.

Drago braćo i sestre, dok kao kršćani živimo među sugrađanima drugih vjera ili nacionalnosti, mi želimo biti svjedoci ljubavi Božje prema svima ljudima. Pavao je napisao kršćanima Rima koji su bili neznatna manjina u glavnom gradu carstva: „Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svima ljudima!“ (Rim 12,18). Kršćanski identitet njegujmo nadahnuti Pavlovim primjerom i naukom. Bez obzira na naš broj u pojedinoj zemlji ili mjestu, mi smo Crkva zato što se okupljamo na euharistiju od koje Crkva živi. S Pavlom želimo ostati otvoreni prema drugima i drugačijima čuvajući svoj identitet. Odvažimo se stoga slijediti ovaj trajni primjer što nam ga ostavi sveti Pavao. Ne dajmo se obeshrabriti lošim primjerima oko sebe. U vjeri valja ustrajati, a to možemo samo čvrsto prionuvši uz dobro u kojem smo poučeni, u kojem smo se osvjedočili, te prigrlivši drvo križa po kojem se jedino stiže k spasenju, ka Uskrsu!

Blagoslovljene Uskrsne blagdane, obilje Božjeg milosrđa i snage Duha Svetoga za spremnost ustrajati i ostati stameni u životnom svjedočenju onoga što vjerujemo želi Vam

Vinko kardinal Puljić
Nadbiskup vrhbosanski