Na tragu izjave
komisije Hrvatske biskupske konferencije „Iustitia et pax“ o ozloglašavanjima
(20. svibnja 1994.), priopćenja povodom medijskih prozivki osoba
u državnoj službi (27. studenog 1996.) kao i izjave o odnosu mass
medija i istine (3. srpnja 2000.) Komisija iznova osjeća potrebu
progovoriti o nekim aspektima medijskog života u Republici Hrvatskoj.
Prije svega uočavamo kako je današnji duh vremena obilježen, među
ostalim, određenim redukcionizmom u kojem je tržište postalo jedina
etička norma, generator svih „vrijednosti“, stvarnost kojoj se
sve druge stvari moraju podložiti. Otuda i sve raširenije dijagnoze
o tzv. „tržišnom fundamentalizmu“ kao sekularnom obliku isključivosti
i dominacije. Posljedice tog fundamentalizma vidljive su u aktualnoj
gospodarskoj i socijalnoj krizi ostavljajući za sobom pustoš,
strah i paniku koja ponajprije pogađa najslabije i najranjivije.
Iako je bilo za očekivanje da će se mediji u svojoj veoma važnoj
društvenoj ulozi povoditi i za drugim normama, osim onih koje
nameće „tržišni fundamentalizam“, svjedoci smo kako su interesi
vlasnika i oglašivača za što bržim i većim profitom, u situaciji
sve žešće konkurencije, stavljeni, na žalost, ispred prava čitatelja
na cjelovito, istinito i točno informiranje. I mediji, stoga,
sve više postaju žrtvom korporativnog novinarstva i svih drugih
inačica njihove sprege s kapitalom, pa i politikom. Suočeni s
ovom situacijom, komisija HBK „Iustitia et pax“ smatra svojom
zadaćom i obavezom „založiti se za jasnu i cjelovitu informaciju
koja bi trebala poslužiti napretku cijelog svijeta“ ( Ivan Pavao
II., apostolsko pismo Brzi napredak, veljača 2005.). Stoga ukazujemo
na određene pojave koje ozbiljno ugrožavaju zajedničko dobro hrvatskog
društva u medijskom prostoru.
1. Publicitet zla. Prva posljedica podređenosti medija tržištu,
kao jedinoj normi, jest žalosni fenomen „publiciteta zla“ (V.
Tenžera). Naime, publiciranje zla, kao oblik podilaženja najnižim
ljudskim porivima, oduvijek je, pa i danas, najlakši, ali i najneodgovorniji
način privlačenja masa. U tom smislu, gledajući naslovnice i naglaske
većine medija u Hrvatskoj, umah se primjećuje da je crna kronika
postala suvišna rubrika, jer je gotovo najveći dio prostora u
medijima zapravo već pretvoren u crnu kroniku. Dapače, nerijetko
su čitave novine i informativne emisije isključivo crna kronika.
Međutim, kako metodologija „publiciteta zla“ očigledno nije vođena
željom za raskrinkavanjem zla, ona proizvodi kontraproduktivan
efekt - zlo se još više potiče. Upravo nekoliko tragičnih događaja
i likvidacija, koji su posljednjih mjeseci duboko potresli naše
društvo, na to zorno ukazuju.
Naime, mnogim medijima nije bilo dovoljno zlo koje se već dogodilo,
nego su ga još potencirali izmišljajući događaje i tako obezvrijedili
žrtve, dovodeći u pitanje njihovo ljudsko dostojanstvo, pravo
na privatnost rušeći istovremeno temeljne etičke i zakonske norme.
Mnoge su se insinuacije kasnije pokazale kao laž, onkraj svakog
ukusa, čak na granici patološkog. Posebna priča su fotografije
osoba stradalih u prometu ili ubijenih na ulici, čime se beskrupulozno
nanosi bol obiteljima tragično stradalih.
Unatoč pozitivnim učincima borbe protiv korupcije, senzacionalističko
izvještavanje i fotografiranje osumnjičenike implicitno proglašava
„krivima“ pa će, bez obzira na nevinost, mnogi od njih nositi
teret insinuacija objavljenih u sredstvima društvenog priopćavanja.
Iznošenjem imena osumnjičenih od strane nadležnih institucija,
što se, na žalost, često čini, ozbiljno se ugrožavaju njihova
ljudska prava, napose načelo „pretpostavka nevinosti“ pri čemu
mediji u izvješćima i komentarima nerijetko preuzimaju i ulogu
pravosudnih organa.
Metoda „publiciteta zla“ očituje se i u ignoriranju demantija.
Na taj se način marginalizira istina koja opovrgava medijski raširene
lažne tvrdnje. Tako zla vijest dobiva veliki publicitet, da bi
se nakon istrage nadležnih institucija pokazalo da se radi o lažnim
optužbama, a što su mediji, uz časne iznimke, prešutjeli. „Publicitet
zla“ opasan je i za psihičko zdravlje cijelog društva jer širi
i potiče kolektivno uvjerenje da su gotovo sve javne službe korumpirane
i da su svi uspješni ljudi sumnjivi lopovi.
2. „Medijski reket“. Druga rak-rana naših medija, na koju se već
u nekoliko prigoda ukazalo, jest problematika tzv. „medijskog
reketa“, u kojem se od institucija ili osoba traži novac u zamjenu
za „korektno pisanje“ ili prešućivanje. Pojedini narodni zastupnici
i gradonačelnici izišli su u javnost s ugovorima koje im je ponudio
jedan medij, a u kojima eksplicitno stoji iznos novca koji trebaju
uplatiti kako bi taj medij „promicao pozitivne primjere“ iz rada
„korisnika usluge“. Ovakvi „ugovori“ dodatna su ljaga proklamiranoj
„slobodi medija“, ali i javnim dužnosnicima koji su pristali,
novcem poreznih obveznika, platiti vlastitu medijsku promidžbu.
Time se otvara i problem sprege politike i medija, s novcem kao
zadnjim nazivnikom, pri čemu informiranje javnosti postaje ne
više svrha, već „kolateralni učinak“ interakcije triju moći: kapitala,
medija i politike. Ovakve manipulacije vode odumiranju „javnoga
mnijenja“.
U svemu tome, pod pritiskom izdavača, vlasnika medija i kapitala,
sve više trpi novinarska struka, i novinari općenito, od kojih
se zahtijeva „lojalnost“ takvoj metodologiji, pa novinari, nerijetko
protiv svoje volje i(li) egzistencijalno pritisnuti, postaju „plaćenici
zla“. Treba u tom kontekstu spomenuti i medije u manjim sredinama,
kojima su u vlasničkoj strukturi gradovi ili županije, te, pod
nadzorom lokalnih vlastodržaca, više služe političkim oligarhijama,
nego informiranju građana i stvaranju javnog mnijenja općenito.
3. Cenzura dobra. Ako tržišni fundamentalizam i novac kao prvi
njegov osnovni kriterij postane osnovica i pokretač „uređivačke
politike“, onda idemo ususret vremenu s najopasnijom cenzurom,
a to je cenzura dobra. Naime, radi se od uskraćivanju prava javnosti
na informaciju o dobru ili o marginaliziranju dobra pri čemu se
društvo se pretvara u „reketarenje zlom svih protiv svih“. Stoga
se mediji i njihovi vlasnici, čija je moć, ali i odgovornost u
društvu ogromna, moraju suprotstaviti „tržišnom fundamentalizmu“
kao i njegovu produktu „reketarenja zlom“ u društvu i sami u tome
ne sudjelovati. „Tržišni fundamentalizam“ baca u zaborav temeljne
ljudske vrijednosti, cenzurira dobro, sve podlaže logici novca
i profita do te mjere da nerijetko ozbiljno šteti dostojanstvu
ljudske osobe kao i općem dobru. Sve te pojave u mnogim segmentima
javnog, a posredno i privatnog prostora, poprimaju zabrinjavajuće
razmjere.
4. Hrvatski jezik. Jedna od tih vrijednosti je i jezik. Mediji
danas u velikoj mjeri pridonose ne samo siromašenju i kvarenju
standardnog hrvatskog jezika, nego i njegovoj vulgarizaciji, pa
tako prostota i nasilje u jeziku dobivaju pravo građanstva i „legitimitet“.
Do koje je mjere ovakvo degradiranje uzelo maha, pokazuju navlastito
elektronski mediji koji su puni neopravdanih tuđica i na kojima
su prijevodi često vulgarniji od originala.
5. Potreba primjerenog zakonskog okvira i osnaživanje „publiciteta
dobra“. Treba na razne načine poticati da spomenute i ine loše
pojave, koje u medijskom prostoru kao da nemaju nikakvih granica,
dobiju zakonski okvir primjeren čovjeku kao pojedincu i društvenoj
zajednici kojoj su neophodne strukture vrijednosti za funkcioniranje
i svekoliki razvoj. Istovremeno, na različitim razinama treba
pokretati i podupirati inicijative koje podižu razinu svijesti
i pojedinca i društvene zajednice kako bi bili otporniji na spomenute
negativne pojave i učinkovitiji u oslobađanju od (auto)cenzure
dobra i u promicanju vrednota neophodnih za svekoliko zdravlje
i funkcioniranje pojedinca i društva, pa u mnogo čemu i za njihov
opstanak. To u određenim slučajevima može rezultirati bojkotom
pojedinih medija a bojkot može biti još djelotvorniji ako ga pokrenu
sami djelatnici dotičnih medija. Svakako, vjera u snagu dobra
može, i u konačnici mora osigurati dobru primjereni „publicitet“,
tj. pravo javnosti koje mu se trenutno u praksi brojnih sredstava
javnog priopćavanja osporava.
U Zagrebu, 5. ožujka 2009.
Msgr. dr. Vlado Košić
Predsjednik komisije HBK „Iustitia et pax“
|
